EPILOG: Partizanova turbulentna sezona

Slobodan Rajković, velika Miloševićeva želja
FOTO: FK Partizan

Još jedna vrlo turbulentna sezona je iza Partizana. Ovog puta bez osvojenog trofeja.

Mnogi će reći da je zbog toga neuspešna, pogotovo pod utiskom bolnog, baš bolnog poraza u finalu Kupa.

Ali, da li je zaista tako?

Hajdemo od početka u rekapitulaciju sezone i svega onoga što se dešavalo od letnjih priprema u Sloveniji.

Partizan pre godinu dana bio pred ponorom

Krenulo se gotovo iz minusa, kako u igračkom kadru, tako i kada je reč o finansijama. Savo Milošević se oprostio od sedmorice dotadašnjih prvotimaca, a novca za pojačanja nije bilo.

Svakog dana podno mariborskog Pohorja čekao se poziv i ponuda za Rikarda Gomeša koja bi klubu donela novac tek toliki da bi mogao da „prodiše“. Ispostavilo se da je najpre otišao Svetozar Marković u Olimpijakos, a ubrzo i Gomeš put Emirata.

Za to vreme, igrači su „u tišini“ radili, pojačani Umarom Sadikom i klincima koji su znali da će dobiti svoju šansu. Ti klinci sinoć su bili najbolji igrači – Filip Stevanović i Lazar Pavlović, pridodati nešto iskusnijem Strahinji, tada uveliko vođom odbrane.

Evropske kvalifikacije su počele iz Velsa, ta prepreka je lako preskočena, a sledeća je bila Malatija. U smiraj prvog meča u Beogradu stigao je Takuma Asano iz Arsenala, a čekao se ishod revanša kako bi se doveo Bibars Natho.

Ispostaviće se da je to možda i najbolji igrač kog je Partizan doveo u novijoj istoriji, a njega ne bi bilo da je Malatija kojim slučajem izbacila crno-bele te večeri u Istočnoj Anadoliji. Tu potvrdu dobili smo neposredno posle meča na aerodromu u Turskoj.

U međuvremenu je Partizan, po ko zna koji put, dobio “po ušima” od UEFA. Ovog puta zbog zastave sa „keltskim krstom“ i povika na račun fudbalera Malatije i nekadašnjeg igrača Crvene zvezde Mičela Donalda „pi*** ciganska“. Moralo je protiv Moldea i AZ Alkmara da se igra pred žamorom dece, umesto huka sa tribina.

Boleće još dugo stradanje u Hagu

Zajedno sa NathomSadikomAsanom, probuđenim Sumom Zoranom Tošićem Molde je pao, ali Holanđani nisu čak i sa igračem više, što se ispostavilo ključnim za kasniju eliminaciju i izostanak „evropskog zimovanja“.

Ali, bez obzira na težak udarac u gradu gde je mnogo Srba već „stradalo“, Partizan je odigrao evro-sezonu za ponos.

U nijednoj utakmici nije ponižen, Astana je deklasirana u dva meča, od AZ Alkmara nije poražen, čak je dva puta bio mnogo bliži trijumfima od rivala koji je u domaćem šampionatu tukao i Ajaks i PSV.

Mančester junajted je lako mogao da poklekne u Beogradu i u nekoliko navrata je njegov najjači tim grcao pred naletima crno-belih. To je spektakl koji će se godinama prepričavati u Humskoj.

Partizan problem bio je nedovoljno veliki roster, a to je opet ona priča sa početka. Novca je bilo dovoljno tek da se pokriju deficitarne pozicije i to je učinjeno na sjajan način.

Sve novopridošlice pokazale da su pojačanja i kada su bili na terenu, padali su rivali kao od šale. Crvena zvezda je to najbolje uočila ove sezone, ne postigavši nijedan gol u tri duela, od kojih je dva izgubila, a u jednom čak nije šutnula u okvir gola „večitog“ rivala.

Ali, nije bilo pravih zamena za nosioce igre i ubitačan ritam četvrtak-nedelja. Sadik je pravu zamenu dobio tek u januaru, Tošića i Markovića su povrede često odvajale od terena, Zdjelar je morao da igra u gotovo svakom meču, a ime Nemanje Miletića u startnoj postavi nije bilo šanse da izostane.

Sve to, uticalo je na umor i kikseve u prvenstvu, koji su već u oktobru ili novembru „proglasili“ Crvenu zvezdu novim-starim šampionom.

Kako je sezona odmicala, Partizan se gotovo “po pravilu” okrenuo Kupu kako bi “spasio sezonu”. Ali, da li su prethodne spašene osvajanjem tog pehara umesto šampionskog? Podeljena su mišljenja.

Stoga, da li je sada sezona neuspešna nakon što je ovog puta izostao taj trofej? U celokupnom Partizanovom „rolerkosteru“ od sezone mnogo je više benefita, nego loših stvari:

– Finansije su popravljene i značajno stabilnije
– Tim je oformljen i spreman da ostane na okupu;
– Vizija tima Sava Miloševića je daleko jasnija i oberučke prihvaćena od strane navijača.
– Mladi igrači su dobili šansu, spremni su da budu nosioci igre, a vrednost im je uvećana desetostruko;
– Navijači su konačno (makar tako izgleda) ujedinjeni, bez frakcija i pevanja „u tri glasa“.

Publika i javnost jesu skloni kritici i pljuvanju svega što je učinjeno nakon gubitka penal-serije od Vojvodine, ali to ne pije vodu ako je tek nedavno posle pobede nad Zvezdom ova sezona unapred (i pre finala Kupa) proglašena uspešnom.

Samo letimičan pogled na finale pokazuje jasnu sliku: Vojvodina se branila, dočekala dve kardinalne greške Pavlovića od koga se to najmanje očekivalo, dva puta šutnula i šokirala crno-bele.

Onda na scenu stupa karakter koji su Miloševićevi momci demonstrirali.

Dva gola u završnici i „već viđeni“ preokret, za koji posle dugotrajne pauze zbog koronavirusa, ipak razumljivo – nije bilo snage.

Upravo u tom karakteru i povratku Partizan bi trebalo da gradi plan za sledeću sezonu. Ali tako, da postane konstantan, bez ovoliko oscilacija, uspona, padova i „rolerkoster vožnje“.

I da pobede nad slabijim rivalima postanu rutina, a ne razlog za kljukanje bensedinima navijača. Uz dosadašnje partije u velikim utakmicama, to je recept za povratak titule u vitrine u Humskoj ulici.

„Parni valjak“ je upaljen. Istina je, zastane tu i tamo u blatu i mulju, ostane bez goriva i ulja.

Ali kako bi njegove verne pristalice rekle – „ne sme da stane“.

Izvor b92sport

Ukoliko želite da pomognete rad našeg sajta, to možete uciniti klikom na neku od reklama. Vas ništa ne košta, a nama mnogo znači!

Be the first to comment on "EPILOG: Partizanova turbulentna sezona"

Leave a comment

Your email address will not be published.


*